PORODIČNI ODNOSI

Šta vi mislite: Imaju li djeca obaveze prema roditeljima

Omiljena fraza roditelja-manipulatora zvuči otprilike ovako: Nosila sam te devet mjeseci, nisam noću spavala, nisam se odmicala od tvog krevetića...

Budite pažljivi sa svojom djecom. ETimes

Z. K. / Uspesnazena.com

25.5.2024

Život se promijenio, a s njim i ustaljeni porodični odnosi. Zato se u filozofskoj literaturi sve češće razmatra novo i vrlo aktualno pitanje: mogu li odrasla djeca ignorirati svoje dužnosti prema roditeljima? Mnogi ljudi se još uvijek boji roditeljima reći „ne“ i spremni su žrtvovati vlastite interese i snove, samo da ne bi slušali prijekore, piše uspesnazena.com.

Zbog toga ima mnogo ljudi koji provode godine ne živeći svoj život i postaju taoci osjećaja krivnje i dužnosti, a te godine se ničim ne mogu vratiti. Odlučili smo pokrenuti ozbiljnu temu i pomoći odrasloj djeci da shvate gdje je ta tanka granica između zahvalnosti po vlastitoj želji i dobrovoljnog prinošenja sebe na žrtvu.

Ne bi me bilo bez tebe, ali moje rođenje je tvoj izbor

Omiljena fraza roditelja-manipulatora zvuči otprilike ovako: Nosila sam te devet mjeseci, nisam noću spavala, nisam se odmicala od tvog krevetića – i gdje je sada tvoja zahvalnost? Međutim, to su sasvim prirodne stvari, koje radi svaka žena kad odluči postati majka. Nije li tako?

Dijete uopće ne sluti da će svu brigu i toplinu koju sada prima morati kasnije da vrati. I kada se jednom od njega zatraži da se „oduži“, onda će se ljubav prema roditeljima postepeno početi gasiti i to će dovesti do uzajamnih optuživanja, a zatim do obostranog razočarenja.

Zahtjevi i očekivanja od odrasle osobe pojavljuju se onda kada je rođenje djeteta trebalo ispuniti određena očekivanja, koja su se polagala u dijete. U porodicama u kojima vlada ljubav, rođenje djeteta je sasvim prirodna stvar i roditelji prihvaćaju brigu o novom članu obitelji kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, tako da kasnije neće biti potrebe za posebnim iskazivanjem zahvalnosti.

Toliko sam ti dao i žao mi je što je to prošlo neopaženo

Dijete od prvog trenutka života daje sve što ima: svoje mile poglede, zagrljaje, prve riječi, crteže i sve što napravi. A roditelji moraju imati snage i želje da primijete sve to što dijete čini za njih. Ako takve važne sitnice ostanu neprimijećene i odrasli vjeruju da je dovoljno da zadovolje samo njegove osnovne potrebe, onda se ne treba čuditi što ono kad odraste neće osjećati privrženost prema svojoj porodici. Suvišno je reći da neće imati želju da se brine o ostarjelim majkama i očevima. U najboljem slučaju, odraslo dijete će pomagati roditelje kupujući im hranu, lijekove ili će im plaćati troškove, ali će se truditi da ih što rjeđe posjećuje.

Roditelji nam ne postaju uvijek bliski

Nema sumnje da roditelji igraju važnu ulogu u životu svakog čovjeka, ali to ne znači da su oni jedini ljudi na svijetu na koje se može osloniti. Nažalost, ima i suprotnih situacija – kada se djeca suočavaju s nerazumijevanjem, odsustvom podrške, ignoriranjem njihovih problema, a kritike koje dobivaju od roditelja pogađaju bolnije nego od stranih ljudi i samo pogoršavaju situaciju. Usprkos trudu nekih ljudi da poštuju roditelje pod svaku cijenu, morate trezveno procijeniti situaciju – ako se suočavate s prezirom, ponižavanjem i više nemate želju da s njima podijelite svoje osjećaje, onda to nije odnos između bližnjih i ne trebate živjeti u iluzijama: ako vas nisu podržavali od djetinjstva, najvjerojatnije se ništa neće promijeniti.

U tom slučaju, čovjek ima puno pravo da roditeljima odbije podršku, jer je ni sam od njih nije dobio.

Malo statistike

Prema istraživanjima američkih sociologa, postoji velika razlika između stepena financijske podrške koju roditelji očekuju da će dobiti i pomoći koju im djeca planiraju pružiti: 92 posto ispitanih roditelja izjavilo je da u penziji ne očekuju nikakvu financijsku pomoć od svoje djece, samo 1 posto očekuje da ih potpuno osiguraju, 2 posto očekuju da njihova djeca preuzmu na sebe većinu troškova, a 5 posto je izjavilo da će ih djeca pomagati po potrebi.

Zaključak

Najbolje što roditelji mogu učiniti za svoju djecu je da im daju slobodu i mogućnost da žive vlastiti život. Ako djetetu dozvolite da uči na vlastitim greškama, ako obratite pažnju na njegov izbor i želje, ako ga podržite ga i pomognete, bez nametanja svog mišljenja – takva djeca postaju ljudi s prirodnim osjećajem zahvalnosti i odgovornosti. I ako pritom roditelji ne zaborave na sebe, onda nikada neće imati osjećaj “protraćenog života”, tako da neće imati ni razloga da se žale.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.