Vijest da je Lana Pudar, jedna od najboljih sportistkinja koje je Bosna i Hercegovina imala u posljednjih nekoliko decenija, odlučila svoju karijeru nastaviti u Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi trebala nikoga iznenaditi - ali nas ipak sve zaboli.

Ova odluka nije došla preko noći, već je rezultat dugogodišnjeg ignorisanja i zanemarivanja potreba vrhunskih sportista od države.

Bosna i Hercegovina se voli kititi uspjesima svojih sportista kad dođu medalje, kad se svira himna i vijori zastava. Međutim, iza kulisa, ti isti sportisti se bore s neadekvatnim uslovima za trening, manjkom podrške, lošom sportskom infrastrukturom i minimalnim ulaganjima. Sportistima se često obećava mnogo – a ispunjava gotovo ništa.

Tako se i Lani obećavao bazen u Mostaru. Nakon svakog uspjeha, svake medalje – a to je bilo svako malo, stizale su pompezne najave kako kreće gradnja bazena. Ali samo se najavljivalo, a radilo se jedno veliko – ništa!

Lana Pudar je svojim talentom, radom i rezultatima zaslužila mnogo više. Umjesto da joj država stvori optimalne uslove za napredak, gurana je u sistem gdje se mora sama snalaziti, dok se istovremeno očekuje da donosi svjetske rezultate. Odlazak u SAD je potpuno razumljiv potez – jer tamo će imati ono što ovdje nije: profesionalne uslove, sistemsku podršku i perspektivu.

Srećom, Lana će još uvijek nastupati pod zastavom BiH, ali vrijeme je da se zapitamo, koliko inače sportista moramo izgubiti da bi se nešto promijenilo?